Socijalistička partija Hrvatske

Demonstracjun

Prijavi se | Novi korisnik? Registruj se »
Mobilee-MOBILE - Čitajte nas na mobilnom | Arhiva
e-novine.com
07.03.2011 - 16:03
Antivladin prosvjed u Dalmaciji
Demonštracjun ili o buđenju splitske ljevice
Prosvjedovao i zapisivao: Dragan Markovina
Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.h-alter.org

Split je u subotu navečer konačno izašao na ulice, a nije se radilo o braniteljima, nogometu i jutarnjoj kavi na Rivi. Nije bila riječ ni o prosvjedima jedne skupine ljudi, poput npr. radnika škvera. Grad se spustio na ulicu motiviran socijalnim i civilizacijskim razlozima, što je, promatramo li vrijeme od završetka drugog svjetskog rata do danas, dosta revolucionaran potez splitskih građana. U tom svjetlu nedostatka tradicije socijalnih pobuna u posljednjih par desetljeća treba promatrati brojku od nešto više od tisuću ljudi na prosvjednoj šetnji gradom, koja potencijalno obećava povratak revolucioniranim tradicijama splitskog puka između dva svjetska rata.

A početak dana nije slutio na uspjeh prosvjeda. Klasično lijeno, subotnje splitsko jutro ljudi su provodili ispijajući kave na Rivi i Bačvicama (promatrajući oseku i galebove), trgovačkim centrima (uživajući u svjetlima neona), šetajući po Marjanu i mnogi se spremajući za odlazak na, sada već legendarni sajam Gast na Žnjanu, koji se pomalo pretvara u tradicionalni izgovor za jeftino ubijanje dana pod motom, pojist-popit. U 15.00 sati Split je igrao utakmicu s Cibalijom iz Vinkovaca, a Hajduk je gostovao u Zadru. Ukratko, subota, kao i svaka druga.

Otišao sam na splitov stadion, ispratio utakmicu praćenu simpatičnim pristupom domaćih navijača i ustaškim povicima Vinkovčana te se spustio u grad nekih pola sata prije zakazanog termina prosvjeda. Da nešto odskače od klasične poslijepodnevne promenade na Rivi, svjedočili su samo raspoređeni polukordoni, što specijalne, što obične policije na nekoliko punktova u gradu i jedna žena iz Matošićeve ulice koja se vratila da zaključa vrata od dvorišta, što joj inače nije običaj i što svjedoči o još uvijek prisutnom momentu uže jezgre Splita, kao malog mista. Na putu od Pjace do Voćnog trga, skupilo se nekih 50-ak radnica „Uzora“ ispred njihovog butika i to je bila scena koja me porazila. Na licima tih žena, dala se iščitati zabrinutost, beznađe, svijest da su svi relevantni faktori digli ruke od njih i od njihove situacije, svijest da su temeljito opljačkane i uništene i da su realno nemoćne da išta promijene. No, s druge strane na licima im je bio vidljiv i ponos, dostojanstvo te odlučnost. Imao sam osjećaj da su tako izgledale prve demonstracije pri rađanju radničkog pokreta. Onog istog pokreta čiji vodeći sindikati uopće ne sudjeluju u pobunama. Izgleda da smo odradili cijeli povijesni krug da bismo se vratilli na početak u još težim uvjetima. A marš u Chicagu nikako da se dogodi.

Onda je krenulo. Skupina mladih anarhista s transparentima i jasnim lijevim porukama preuzela je megafon. Pridružile su im se radnice Uzora i razni građani koji su stajali sa strane. Bilo je tu i starih hadezeovaca, neskrivenih nacionalista, ubačenih agenata-provokatora koji su se derali: „Još vam samo fali Titova slika“, agenata u civilu i ostalih, no oni su se, osim ovih posljednjespomenutih, kad je povorka krenula prema Pazaru, pokupili i prepustili skup organizatorima i građanima. Zanimljivo je da je kao najčešća krinka policajaca u civilu korišten dress-code Torcide, uz obavezan šal Hajduka, dok su se istovremeno neki navijači Splita, sa crvenim šalovima spustili nakon utakmice i pridružili povorci.

Prva stanica prosvjednika bio je Peristil, koji je, s obzirom na ambijent, akustiku i brojnost demonstranata, predstavljao idealan dekor za prosvjede. Program i vodstvo splitskih prosvjeda iskazalo se kao dosta profiliranije i ozbiljnije od onih u Zagrebu. Splitski prosvjed, naime vodili su aktivisti iz mreže anarhosindikalista te su predstavili izrazito hrabar politički program, koji nije ništa drugo, doli zahtjev za povratkom samoupravljanja, iako ga dakako, nisu takvim i nazvali. No što bi drugo bili zahtjevi za nacionalizacijom banaka, uvođenjem radnika u procese odlučivanja, proglašenje gospodarsko-ekološkog pojasa, bojkot ulaska u EU, ograničavanje mandata saborskih zastupnika na maksimalno dva, spuštanje izbornog praga, jačom ulogom države u ekonomiji i općenito brisanje cjelokupne političke nomenklature. Ti hrabri zahtjevi koji su dobili masovnu podršku, postavili su tako ozbiljna i dubinska pitanja o hrvatskom društvu, a ponovljeni su i na nastavku prosvjeda na Pjaci, ispred gradskog HDZ-a te u konačnici ponovno na Rivi, na kojoj je zakazan i sljedeći susret, u petak 11. ožujka u 18 sati.

Specifičnost splitskog prosvjeda bila je i u klasičnoj sceni mediteranskog koloritnog življenja, s obzirom da je u trenutku kad je prosvjed na Peristilu dosegao kulminaciju, iz katedrale izašao pir (svadba) uz pratnju muzike, na što su prosvjednici potpuno zanemarili govornika i spontano zapjevali sa svatovima „Marjane, Marjane“. Kako stvari trenutačno izgledaju, pobuna se nastavlja i sluti na neke nove momente buđenja ljevice, barem kad je riječ o Splitu. Stoga u petak, svi na Rivu!

Draga drugarice Jadranka

Danima, ako ne i tjednima, sjedili su tako u središnjici HDZ-a, partijski mastermindi, kuckali olovkom po stolu, tupo buljili u ekran, blijedo se međusobno pogledavali. I ništa. Ideje niotkuda. Samo zujanje radijatora i upaljenih kompjutera, otac domovine na zidu i neviđena panika. Onda je netko, odlučivši razbiti tu monotoniju, zgužvao prvi papir na koji je naišao na stolu i bacio ga u koš, kojeg je na sreću promašio, pogodivši ormar sa starim knjigama. Vau, kako se toga nismo ranije sjetili, Priručnik za rad u omladinskim organizacijama iz polovice osamdesetih, posve nov, nekorišten takorekuć. A onda je krenulo.
Pričao mi je davno prijatelj iz Lumbarde o svom susjedu, starom Stipanu, ne baš teoretski i idejno potkovanom partizanu, koji je vruća ljetna poslijepodneva redovito provodio odajući se umirujućem snu. Najzanimljiviji dio tog njegovog rituala bio je svakako proces uspavljivanja u kojemu bi, misleći da ga nitko ne gleda, pjevušio razne borbene pjesmice, ponekad ih analizirajući. Tako je Stipan, negdje krajem osamdesetih, sebe uspavljivao pjevajući: „Zbijmo se drug do druga, ova borba nije duga....“, da bi naglo zastao, očito zamišljen nad stihovima i naglas zaključio: „Ma je išla u širinu“.
Općenito govoreći, fascinatno je bilo to uvjerenje režima koji je još krajem osamdesetih, slijepo slijedeći zadani vokabular i idejne obrasce, izgubio realan doticaj sa stvarnošću sveopćeg nezadovoljstva i istovremenog buđenja urbane rock kulture i dubinske nacionalističke pobune. Dok se intenzivno stvarao novi svijet, Subnor je i dalje javno prokazivao pojave koje su smatrali neprimjerenima, partijci iz provincije su slali pisma potpore partijskim organima, a ideološke komisije su izdavale brošure za rad u omladinskim organizacijama i pažljivo vagale svaku formulaciju koja je trebala izaći u javnost. Sve to skupa, gledajući iz današnje perspektive, bilo je već tada jako smiješno i potpuno dezorijentirano, no ono što se eventualno moglo priznati kao olakotna okolnost partijskim kadrovima, bilo je ipak prisutno naivno uvjerenje dobrog dijela tih ljudi, da je ideja vrijedna odricanja i da će možda uspjeti izgaditi humaniji svijet. Da će ta revolucija konačno prestati teći i uliti se u neko more svjetski ostvarenog socijalizma.
S Jadrankom Kosor i HDZ-om stvari stoje potpuno drukčije, čime su potencirano grotesknije. Em je prošlo već trideset godina od kada su takvi refleksi postali objektom ismijavanja, em živimo u sasvim drugim okolnostima, em je naprosto nevjerovatno glupo. Iako sam naime prilično svjestan ogromnih intelektualnih limita kako većine njihovog članstva, tako i same premijerke, ipak sam mislio da ih netko u novinama zajebaje s idejom slanja pisama potpore od članstva iz provincije. Toliko me to šokiralo da se još uvijek ne uspijevam prepustiti onom najciničnijem smijehu iz izloga broj jedan. Na čemu su ti ljudi iz vodstva HDZ-a kad im takvo nešto može past na pamet. Zemlja puca po šavovima, Hvidra se svojski uživljava u ulogu Subnora i želi arbitrirati u svim kretanjima u društvu i državi, bankrot svi jasno vide, a najgore od svega je što tupilo, strah i vidno nesnalaženje i nedostatak vjere u vlastite sposobnosti očito iz svake geste i premijerkinog nastupa. U takvoj situaciji posljednja stvar koju možeš učiniti, ako se već tako grčevito držiš vlasti, jeste da se trudiš ne ispasti smiješan i glup, jednom rječju redikul. A ovi iz vlasti tako samoprijegorno rade na tome da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Stvar izgleda otprilike ovako. Ovdje nema olakotnih okolnosti: ideja, ako je ikad i postojala, odavno ne stanuje tu, plemeniti ciljevi ka izgradnji boljeg društva se već 20 godina niti ne spominju, vjera u preokret i vlastite mogućnosti odavno je isparila, zemlja vrije i vlada ne uživa nikakvu potporu. Ali to sve nije važno, ideološke komisije nanovo se sastaju, Hvidra iskazuje zabrinutost, a partija se ponaša da je sve u najboljem redu. Ne znam, možda su se iskreno uživili u ulogu onog legendarnog samoubojice iz Alan Forda, koji nikako ne uspijeva ostvariti svoj naum. Samo mali je problem što ovdje stvarnost ne kreiraju Max i Bunker, već čista egzaktna matematika.
Stoga bi im u cilju plemenite ideje prvog hrvatskog predsjenika o sveopćoj hrvatskoj pomirbi, bilo najbolje skupiti preostale novce sa raznih računa i prirediti najskljuplji tulum u povijesti Hrvatski. Luksuzni cattering, najbiraniji alkohol, masovne orgije, sve vrste narkotika. Na tulum, koji bi se dakako u ime pomirbe i lakše organizacije, imao održati na Markovu trgu, bili bi pozvani svi hrvatski građani koju budu slobodni doći, pa dok ima nek traje. A poslije tuluma potop.

ljepota uspavljivanja

Jedan burni dan je za nama. Buran u svakom pogledu. Dizu se revolucije, pale zastave, marsira kilometrima, skandira, medjusobno raspravlja i svadja, cijeli koloplet strasti, boja, zvukova i mirisa, taman zgodno ususret karnevalu. Dotle bura neumoljivo podize barke i brodice, osvaja luke i lucice, ulazi u kosti ribara i prolaznika, ujedinjuje jadranski i mediteranski svijet u jedno. Ostavljajuc sjevernoafricke izbjeglice pred vratima Lampeduse, da u molitvi provedu jos jednu besanu noc i nekako joj nista ne znace sve te svadje, patnje i prevrati.
A ja, izmucen svjetlima neona, lagano putujem u opustajuci san.

Šanse za novu platformu ljevice

Fanatici, egzibicionisti i huligani su se ispuhali. Trebalo im je neko vrijeme, ali to je sad to. Po svim najavama koje su se probile do medija, a i po onima iz privatnih krugova, postoje velike šanse da se misleća, istinska ljevica, svih frakcija konačno pojavi na prosvjedima, preuzme idejno vodstvo i ponudi novu političku platformu, koja bi težila iz korjena promijeniti zadane odnose u Hrvatskoj. Ostvare li se te nakane možda konačno dobijemo ozbiljnu političku borbu i raspravu programima, umjesto ispraznosti društva spektakla i sukoba radi sukoba.
Prije svega potrebno je preispitati ekonomsku politiku koja pogoduje uvoznoj politici, uništava proizvodnju i tjera ljude u uslužni sektor, u nezaustavljivom lancu dužničkog ropstva.
Pored toga pod hitno revidirati nerealnu i napuhanu cifru braniteljske populacije i osmisliti programe zapošljavanje ljudi poslanih prerano u mirovinu, po mogućnosti u proizvodnom sektoru.
Srezati nerealno nabujalu državnu birokraciju i represivni aparat.
Ukinuti županijski sustav i zemlju podijeliti na regije.
U konačnici, veći dio tako dobijenih sredstava preusmjeriti u kuklturnu produkciju i znanost. Omogućiti besplatno visoko školstvo i preispitati amerikanizirani bolonjski sustav.
Provedemo li samo dio od pobrojanog bit će i za vodu s okusima.

Bauk dalmatinskog autonomaštva

Zasjenjena posljednjim burnim prosvjedima i sveopćom ekonomskom stagnacijom države te moralnom erozijom vlade, pomalo je u drugi plan potisnuta tema regionalnog izjašnjavanja na popisu stanovništva, pokrenuta od strane mladih IDS-a te vijest o osnutku regionalne Udruge Dalmacija u Splitu. Ta dva događaja iznova su iznijela na površinu stare animozitete spram ideji regionalizma u tim dvjema regijama, pri čemu se već više od stotinu godina, u slučaju Dalmacije, a nešto više od 60 u slučaju Istre potežu uvijek isti isprazni argumenti kako je riječ o pokretima usmjerenim protiv hrvatske države kao takve.
Imajući u vidu krajnju neevolutivnost navedenih stavova, nužnim se nameće uvijek iznova ponavljati neke osnovne činjenice u vezi s tim, posebno u svjetlu saznanja da su te dvije regije danas nesumnjivo u sastavu Republike Hrvatske i da gotovo ne postoje skupine koje se tome protive.
Istra je u sastav tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske po prvi puta došla odlukom ZAVNOH-a iz 1943. godine. Njezina nesumnjiva hrvatske većina, uglavnom naseljena u unutrašnjosti poluotoka, kao i brojna zvjerstva koja je talijanska fašistička vlast počinila, nikako ne smiju biti opravdanje za masovni egzosud istarskih Talijana i za višedesetljetnu šutnju o tome. Specifikum i civilizacijska vrijednost Istre na kraju ipak leži u činjenici da je uspjela doseći visoke europske standarde međusobnog poštivanja svih nacionalnih skupina u regiji te u tom svjetlu, puno prije nego u svjetlu predizborne kampanje, treba gledati izraženu želju za definiranjem regionalnog identiteta kao znaka poštovanja svih komponenti istarskog društva.
S Dalmacijom je pak drugi problem. Još od poraza Antonija Bajamontija na izborima za splitskog gradonačelnika iz 1882. godine i činjenice da je jedino snažno autonomaško uporište ostao grad Zadar, što je tu ideju nužno odvelo prema talijanskoj nacionalnoj odrednici, nacionalno romantizirana i nacionalistička desnica uporno se trude izbrisati nasljeđe ideje autonomaštva, građanske kulture i tragove autohtone talijanske zajednice u Dalmaciji. U tom poslu, nažalost im je na ruku išla i netolerantna reakcija partizanskih vlasti prema većem dijelu manjiske talijanske zajednice i to je sve dovelo do toga što danas imamo. Potpuno promijenjena struktura zadarskog stanovništva, otuđene privatne nekretnine u središtima obalnih gradova i budne stražare koji se redovito smjenjuju na straži, uvijek spremni na odsrel bilo kakve autonomaške misli u pokrajini. Koja se baš iz tih razloga nikako i ne može formirati, jer je svima u svježem sjećanju namješteni bombaški proces koji je montiran Dalmatinskoj akciji u trenutku kad je stekla potencijal da postane respektabilna parlamentarna stranka. Stoga i ne čudi što se novoosnovana Udruga Dalmacija striktno čuva od svake pomisli na autonomaštvo, pozivajući se na tradicije težačke Dalmacije i njezine turističke perspektive.
A stvari su vrlo jednostavne. Civilizacijski standardi nalažu da se institucionalno prizna talijanska manjina u Dalmaciji te da se vrati ili obešteti oteta privatna imovina, čime bi se poglavlje bilo kakvih iredentističkih sentimenata zaključilo.
S druge pak strane od ideja autonomaške politike, svakako treba preuzeti njihov modernizam i suvremeni građanski pogled na svijet, koji tako kronično nedostaje narodnjačkoj i nacionalnoj hrvatskoj politici, od sredine 19. stoljeća do danas.

Web Counter

Vrijeme promjena i lijeva alternativa

Hrvatska vrije. To je vec ozbiljna vijest imajuci u vidu poslovicnu apatiju i letargicnost hrvatskih gradjana, naviklih na svaku vrst batina, ponizenja i potcjenjivanja.
Stoji tako hrvatski covjek, posve stamen, na kamenu, maslini i draci, dok mu je kusin stina i na sve nedace i prevare reagira stoickim mirom i mantrom, ipak su to nasi decki. Medjutim, nesto je puklo, kod gotovo svih slojeva stanovnistva. Slutim da je rijec o ponoru straha i tuposti koji izviru iz gesta i pogleda clanova vlade i ostalih odlicnika ove zemlje. Njihove rijeci postaju nekako teske, neuvjerljive. Ne teku ti slogovi i te recenicne tvorbe sigurnim tokom. Vuku se kao isusene rijeke kroz muljevita korita. Vidno su nesigurni, nesuvisli i pogubljeni, a sto je najgore, cak ni iz takvog nedostatka logicnih sklopova u javnom govoru ne isijavaju razmjeri katastrofe koja nas je zadesila, kao iz njihovih gesta i pokreta.
Svi to savrseno jasno vidimo, cime jos vise cudi nespremnost vladajucih da konacno raspisu te izbore pa neka sve vrag nosi.
Opcenito govoreci, cijela situacija podsjeca na prvo desetljece nakon Prvog svjetskog rata. Sve je tu jednako poslozeno. I prestanak rata, i bijeg mladih generacija od njegovih trauma, bijeg u zabavu radi zabave, nedostatak ideala, izuzev u danasnjem manifestu futurizma, citljivim kroz glorifikaciju industrijskog napretka visokih tehnologija. Tu je na kraju krajeva i velika gospodarska kriza i kolaboracija socijaldemokracije sa krupnim kapitalom i neoliberalizmom i eto nas pred vratima fasizma. Toliko jasno vidljivog i tako zastrasujuce poznatog. Onog navijackog, stadionskog fasizma, glorificiranja rata, nacije i drzave, hcsp-ovskih zdrugova u napadima na policiju i vladu zbog izdaja tzv. vrijednosti. A s druge strane tek dvije registrirane socijalisticke stranke u Hrvatskoj. Socijalisticka radnicka partija i Socijalisticka partija Hrvatske. Obje osnovane od strane posljednjeg romantika, Stipe Suvara i obje jednako nemocne u sveukupnom drustvenom zivotu Hrvatske.
No bila jednom davno jedna mala Komunisticka partija Hrvatske. A onda joj je za sekretara izabran J. B. T....